Povijesni razvoj teorije viđenja boje

završni rad

• Autor: Lucija Ražov
• Mentor: Nina Knešaurek (mentor)
• Član povjerenstva: Darko Agić (član povjerenstva)
• Član povjerenstva: Nina Knešaurek (član povjerenstva)
• Član povjerenstva: Maja Strgar Kurečić (član povjerenstva)
• Ustanova koja je dodijelila akademski / stručni stupanj: Sveučilište u Zagrebu; Grafički fakultet; Zagreb
• Datum i država obrane: 2012-7-12, Hrvatska
• Znanstveno / umjetničko područje, polje i grana: TEHNIČKE ZNANOSTI; Grafička tehnologija

Sažetak

Boja je oduvijek očaravala ljude i kao takva bila je misterij u mnogim kulturama. Svaka civilizacija prepoznavala je mnoge boje, ali određivanje boje imenom bilo je vrlo ograničeno. Mnoge civilizacije definirale su samo bijelu i crnu boju, koje su najčešće određene kao svijetla i tamna boja. Veliki filozof Aristotel još je u četvrtom stoljeću p.n.e. među prvima definirao boje, odnosno definirao je žutu i plavu kao „primarne boje“. Aristotel je boje usporedio s četiri elementa: s vatrom, vodom, zemljom i zrakom. Skoro dvije tisuće godina umjetnici širom svijeta primjenjivali su Aristotelove principe definiranja boja, sve dok u 17. stoljeću poznati fizičar Newton nije postavio generalnu teoriju o bojama. Sir Isaac Newton 1672. otkrio je da se iz bijele svjetlosti može dobiti cijeli spektar boja. Ono što je Newton tada uspio bilo je vraćanje rastavljanje svjetlosti u bijelu svjetlost i to kroz drukčije postavljenu prizmu. Među onima koji se nisu slagali s Newtonovom teorijom bio je i poznati mislilac Johannes Wolfgang von Goethe. Suprostavio se Newtonovoj teoriji uz objašnjenje da sve boje nastaju iz sive.

Još u vrijeme Leonarda da Vincija učenjaci su smatrali da svjetlost izlazi iz oka i da zbog toga vidimo predmete. Secirajući ljudske organe, Leonardo da Vinci je iznio tezu da umjesto da izlazi iz oka, svjetlost ulazi u oko. Kasnije se potvrdila Leonardova teza da oko kao vidni organ apsorbira svjetlost, tj. elektromagnetske valove.

Danas prihvaćena teorija viđenja boje naziva se „Teorija suprotnih procesa“ ili „Zonska teorija“. Zonska teorija boja povezuje trikromatsku teoriju i teoriju suprotnih procesa. Kod trikromatske teorije je činjenica da ljudsko oko posjeduje tri tipa nezavisnih „senzora“ za boje (čunjića) koji približno korespondiraju crvenom, zelenom i ljubičastoplavom dijelu spektra te stoga svaka boja koja se želi generirati ili reproducirati može se dobiti miješanjem tri vrste pigmenta. Suprotna teorija je pretpostavljala postojanje u mrežnici tri vrste na svjetlo osjetljivih receptora od kojih je svaki u mogućnosti proizvesti par suprotnih osjeta boje, plavo-žuto, crveno-zeleno, crno-bijelo.

• Ključne riječi: Boja; Newton; Goethe; teorije viđenja boje
• Jezik: hrvatski
• URN:NBN: urn:nbn:hr:216:634827
• Studijski program: Naziv: Grafička tehnologija; Smjer: Tehničko-tehnološki; Vrsta studija: sveučilišni; Stupanj studija: preddiplomski; Akademski / stručni naziv: sveučilišni/a prvostupnik/prvostupnica (baccalaureus/baccalaurea) inženjer/inženjerka grafičke tehnologije (bacc. ing.)
• Vrsta resursa: Tekst
• Način izrade datoteke: Izvorno digitalna
• Prava pristupa: Zatvoreni pristup
• Datum i vrijeme pohrane: 2024-04-16 18:39:17